Tehnike kako dohvatiti priveznu plutaču savršen je način za praksu i pripremu za sljedeći korak vezanja za plutaču.

Prvo, potrebno je dobro osmotriti kako okolni brodovi leže na plutačama i najbolje je pristupiti iz sličnog kuta. Svako plovilo će vjerojatno stajati pod malo drugačijim kutovima, ali sva slične dužine i težine će biti u istom smjeru. Potom se malo odmakne od plutače, barem za dužinu broda, tako da se može utvrditi vlastiti kut poravnanja i ustanoviti koliko brzo brod reagira na struje i vjetar. Jednom lijepo poravnan, može se započeti s pristupom, održavajući brzinu tako da posada ima vremena utvrditi i prenijeti precizne upute o lokaciji plutače.

Uspješno privezivanje za plutaču ovisi o dobroj komunikaciji posade i skipera jer će plutača vjerojatno nestati sa skiperovog vidokruga dok joj pristupa. Moguća je verbalna komunikacija, ali bolje je koristiti ručne znakovne signale. Osoba na pramcu obično je okrenuta prema naprijed i njen se glas lako izgubi u vjetru. Različite plutače imaju različita pripojenja. Neke imaju omču ili alku za podizanje pomoću kojih se mogu uhvatiti čakljom (mezomariner), kako bi se provuklo uže i vezalo ga za bitvu. S današnjim modernim čakljama moguće je u jednom potezu uhvatiti plutaču i provući uže kroz nju.

Na većim motornim brodovima, pramci su često previsoki, pa joj je najlakše prići krmom ili upotrijebiti laso koje se spusti na plutaču. U principu, praktično iskustvo nas uči da je prilaz krmom lakši za sve vrste brodova, jer se s niske krmene platforme bova najlakše dohvati. Kad se uže veže za nju, bez problema se prebaci i veže za pramac.

Važno je napomenuti da se brod nikako ne veže za tu gornju omču ili alku, jer njihova je jedina uloga da se bova lakše dohvati. Vezati se treba isključivo za alku ispod bove.

Jedino ako je boravak na sidrištu kratak a vrijeme posve mirno, može se privremeno vezati na gornju alku.