Provjerili smo koliko je brza vožnja stresna

Istražili smo kolika je stvarna cijena (pre)brze vožnje i pritom ne mislimo samo na financijsku stranu, nego i onu zdravstvenu.

Brzina, sa suhoparnog, fizikalnog gledišta je samo put prijeđen u jedinici vremena. Sa vozačkog to je način da se što prije dokopamo svog odredišta, izvor opasnosti, uzbuđenja, materijal za ispisivanje crnih kronika… Brzina donosi i stres, a iz edukativnih pobuda željeli smo u konkretnom slučaju i u realnim uvjetima provjeriti kolika je cijena (pre)brze vožnje i na koji način ona utječe na organizam.

Isplanirali smo prijeći istu dionicu, u jednom smjeru brzo kako to i neki čine kad im se žuri, a u drugom sporo.

Osim mjerenja brzine i vremena nastojali smo valorizirati rizik i stres kojem je vozač pri tom izložen. Kao mjeru ovog posljednjeg uzeli smo broj otkucaja srca u mirovanju i za vrijeme vožnje te subjektivne osjećaje vozača, no rizik je bilo malo teže definirati.

Naime, čim sjednete u automobil i krenete već ste izloženi riziku. Zato smo se, da ne odemo previše u širinu, ograničili na ono što se općenito smatra rizičnim situacijama u prometu, kao što su promjene traka, pretjecanja, nagla kočenja…

Uzeli smo u obzir i mogući susret s policijskim patrolama čime je put za vozača bio stresniji jer bi svako zaustavljanje zbog prekoračenja brzine vjerojatno značilo i plaćanje kazne. Dok se vozač privikavao na uređaj za mjerenje tlaka i broja otkucaja srca, koji mu je cijelim putem biti vezan oko ručnog zgloba, pada odluka da se na put krene s Peugeotom 3008 GT.

Odrađujemo početno fotografiranje, mjerimo puls, “nuliramo” štopericu, prosječnu potrošnju goriva, brzinu i krećemo. Vozimo na gornjoj granici tolerancije za prekoračenje brzine, češće mijenjamo trake, a od početnih 76 otkucaja u minuti puls je u gradu narastao na 92 otkucaja.

Rekapitulacija je prikazana u tablici, a dodatno pojašnjenje rubrike “Broj rizičnih situacija” kojih je bilo tridesetak je slijedeće: 23 promjene traka, računajući i one nužne zbog skretanja, šest naglih kočenja, dva prolaska kroz rano žuto na semaforu…

Na auto-cesti se vožnja pokazala najmanje stresnom. Velika je to zasluga upravo automobila koji se pokazao izuzetno udobnim, a kako bi vozač bio još opušteniji koristio je i sve moderne blagodati auta, pa čak i opuštajuću masažu sjedala.

Puls se diže do prihvatljivih 88 otkucaja u minuti u trenucima kada vozimo 150 km/h. Tu smo brzinu odredili kao graničnu, jer zaista će rijetko tko u uvjetima koji su vladali na cesti “potegnuti” više. Subjektivno, vožnja autocestom činila se sigurnom, no vozač je često provjeravao retrovizore strepeći od policijskih presretača.

Do Koprivnice koju smo odredili kao cilj preostalo nam je kojih šezdesetak kilometara otvorene ceste.

Vozač forsira koliko je moguće s obzirom na ograničenja, a potencijalno opasnih situacija je toliko da više ne stignemo bilježiti. Na relativnoj kratkoj dionici pretječemo četrdesetak automobila, a najviši izmjereni puls iznosio je 133 i nije padao ispod 100 otkuc/min. Slijedi povratak u Zagreb, a atmosfera u automobilu sada je puno opuštenija. Na ravnim dijelovima ne vozimo više od 90 km/h, kroz naseljena mjesta drastično manje rizičnih situacija nego što je to bio slučaj kada smo žurili. Na autocesti vozimo 130 km/h, no većim dijelom se prilagođavamo ritmu prometa u desnoj traci. Zagreb nas dočekuje u prometnom kaosu i pokoravamo se gmizanju u koloni, a vozaču srce kuca malo brže, 92 otkucaja u minuti, ali više zbog gužve nego opasnih situacija. Tablice su pred vama, podaci u njima samo donekle mogu opisati sve ono što vozač proživi tijekom vožnje, no ipak jasno je vidljivo koliko se većem riziku i stresu izlaže čovjek pri vožnji većim brzinama. Rezultati su očekivani, ušteda u vremenu neosporna, no istovremeno i praktički zanemariva.

Jer, kako drukčije nazvati uštedu od dvanaest minuta, a s obzirom na daleko veći rizik. Dakle, mnogo toga govori da usporite. Ne troši se samo više goriva, već se znatno smanjuje rizik i stres za vozača.