Postoji niz razloga za vožnju motocikla. Neki od njih vrlo su racionalni – niža cijena u usporedbi s automobilom, jeftinije održavanje, praktičnost, pogotovo u gradu, gdje su brige poput pronalaska parkirnog mjesta puno manje.

Ali, budimo realni – sigurno je da pravim zaljubljenicima u motocikle praktične strane nisu ni približno toliko bitne kao ona emocionalna, odnosno taj karakteristični osjećaj užitka u vožnji koji je moguće iskusiti samo na dva kotača.

Što se tiče onih koji motocikle ne voze, njih možemo ugrubo podijeliti u dvije skupine. Neki od njih motociklistima zavide te bi im se rado i sami pridružili, ali to ne mogu iz financijskih ili drugih razloga. Oni drugi pak u bajkerima vide bezobzirne vozače koji predstavljaju opasnost na cesti i jako ih, jako živciraju.

07.06.2016., Zagreb - Prvi Hrvatski motoklub Zagreb, Miro Papec, predsjednik skupstine i upravnog odbora Prvog Hrvatskog motokluba Zagreb. Photo: Robert Anic/PIXSELL

Prvi Hrvatski motoklub Zagreb, Miro Papec, predsjednik skupstine i upravnog odbora Prvog Hrvatskog motokluba Zagreb.
Photo: Robert Anic/PIXSELL

– Većina ljudi ne vozi motocikle i ne shvaća nas motocikliste – kaže nam Miro Papec, predsjednik 1. Hrvatskog motociklističkog kluba Zagreb, utemeljenog još 1921. godine. Riječ je o, kako kaže, najstarijem i najtrofejnijem motociklističkom klubu ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire. Papec, 50-godišnji ugostitelj iz Zagreba koji je također i član Upravnog odbora i predsjednik Odbora za sport u Hrvatskom motociklističkom savezu, motociklizmom i motociklima počeo se baviti još kao 12-godišnji dječak. Prve vožnje doživio je na bratovu Puch Pony Expressu, a prvi motocikl dobio je na poklon od krizmanog kuma – Tomos 14 TL, popularnu ‘četrnaesticu’, koji je uz malo ‘tuninga’ mogao potegnuti i do 100 km/h.
– Otkad znam za sebe, bio sam lud za motociklima i to je jednostavno ljubav koju ne mogu suvislo objasniti. Osjećaj koji imam kada sjednem na motocikl ne da se opisati – kaže Papec, dodajući da treba razdvojiti sportski motociklizam od vožnje motociklom u svakodnevnom prometu.

– Sportski motociklizam pruža zadovoljstvo nadmetanja na pistama i sve ono što ide uz to, velike brzine, opasnost, adrenalin… Cestovni motociklizam pak daje jedan prekrasan osjećaj slobode i uživanja u vožnji uz praktične prednosti kao što su parkiranje ili brzina dolaska od točke A do točke B u gradskim gužvama i slično – objašnjava.
Motocikli su u nekim stvarima ipak manje praktični. U autu je puno lakše prevesti više ljudi ili prtljagu, a i manje ste izloženi vremenskim neprilikama. Najslabija im je strana ipak sigurnost, jer motociklisti su, nažalost, jednostavno izloženiji i ranjiviji u prometu, o čemu govori i velika zastupljenost vozača i putnika na mopedu i motociklu u ukupnom broju smrtno stradalih osoba.

– Nažalost, postoje dvije vrste motociklista – oni koji su pali s motora i oni koji će pasti. Ja spadam u ovu prvu skupinu. Padao sam s motora u cestovnom prometu, i to uglavnom zbog vozača automobila koji su bili neoprezni, a padao sam i na sportskim natjecanjima. Nekada su ti padovi prolazili bez nekih posljedica, a bilo je, nažalost, i onih s prijelomima kostiju ekstremiteta, kralježnice, ključne kosti… – priča Papec, koji unatoč svim tim nesrećama ne odustaje od vožnje na dva kotača. Iako, zahvaljujući između ostalog preventivno-edukativnim i represivnim aktivnostima policije, posljednjih nekoliko godina postoji opći trend smanjenja broja prometnih nesreća motorista, kao i broja poginulih i ozlijeđenih motorista. Prošle je godine u sve tri kategorije došlo do povećanja u odnosu na 2014.

– Posljednjih se godina i mopedi i motocikli sve više koriste, sve ih je više na prometnicama. Ali prvi i osnovni razlog je dulja sezona vožnje motocikla. Povoljni su vremenski uvjeti pa su prošle godine motocikle ljudi vozili gotovo cijelu sezonu jer zima nije bila baš neka pa se moglo voziti. Što je više vozača motocikla na prometnicama, to je, naravno, i veća mogućnost da im se nešto dogodi – kaže nam Josip Mataija, v. d. voditelja Službe za sigurnost cestovnog prometa.

Najteže prometne nesreće u kojima sudjeluju motoristi događaju se zbog ljudskih pogrešaka, odnosno grubog kršenja prometnih pravila i nepoštivanja signalizacije. Najkritičnije je vrijeme, pojašnjava Mataija, početak sezone, odnosno proljeće, nakon razdoblja tijekom kojeg je na prometnicama bilo malo dvokotača pa se vozači tek navikavaju na njihovu prisutnost. Na vrhu popisa najčešćih pogrešaka vozača motocikala i mopeda su neprilagođena i nedopuštena brzina, nenošenje kacige, kretanje površinama koje nisu namijenjene za tu vrstu vozila i precjenjivanje svojih vozačkih sposobnosti uz istovremeno podcjenjivanje opasnosti u prometu. Mataija naglašava da su motociklisti često presigurni u sebe i ponašaju se kao da nitko drugi neće pogriješiti.

– Ja mogu biti siguran u sebe sto posto, ali ne moram ja pogriješiti, pogriješit će netko drugi, a ja ću nastradati – objašnjava, dodajući da postoje situacije u kojima vozači drugih vozila ne mogu na vrijeme ni uočiti motocikle zbog njihove prevelike brzine.

Griješe, naravno, i vozači automobila. Oni motociklima često oduzimaju prednost prolaska, a pri prestrojavanju, pretjecanju ili skretanju vozila ne pridaju im dovoljno pozornosti, pa im se motociklisti često nađu u mrtvom kutu. Ono što mnogi motociklisti na našim cestama rade, a što smeta drugim vozačima, provlačenje je između kolona automobila na semaforima. To, ističu u policiji, nije dopušteno – ne smije se pretjecati ni kolona koja stoji ni kolona koja se kreće. Treba napomenuti i da, za razliku od automobila, na mopedima i motociklima kratka svjetla moraju biti upaljena tijekom cijele godine, a vožnja bez njih kažnjava se sa 300 kuna. U policiji naglašavaju da njihove aktivnosti nisu samo represivne nego i preventivno-edukativne. Surađuju s motoklubovima i sudjeluju na njihovim susretima kako bi ih obrazovali o opasnostima, ali najveći su problem oni vozači, najčešće mlađi, koji nisu u klubovima i do kojih je zbog toga teže doprijeti, a baš oni najčešće stradavaju.

Na motor se može sjesti već sa 15 godina, koliko je potrebno za kategoriju AM koja omogućuje vožnju mopeda. Prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, moped je vozilo koje ima motor radnog obujma do 50 cm3 (ili, ako je riječ o elektromotoru, čija trajna snaga ne prelazi 4 kw), a uz to na ravnoj cesti ne može razviti brzinu veću od 45 km/h, dok su motocikli ostali brži i jači dvokotači. Motocikli su podijeljeni u kategorije A1, A2 i A (od slabijih prema snažnijima), za koje je potrebno imati najmanje 16, 18 odnosno 24/20 godina. Mopedi osim ovog zakonskog mogu imati i uže značenje i odnositi se na specifičnu vrstu vozila koja ponekad izgledaju kao bicikli s motorom, a mogu imati čak i pedale. Najbolji primjer su mopedi slovenskog Tomosa, koji su sveprisutni na našim cestama. Od mopeda u tom smislu možemo razlikovati skutere, koji mogu zakonski spadati u mopede ako im je motor dovoljno malog obujma, ali izgledaju bitno drugačije. Što se motocikala tiče, njih možemo podijeliti na pet glavnih kategorija: enduro i motocross, sportski motocikli, nakedi, customi i touring motocikli.
Za koju god se vrstu odlučili, ono bez čega nipošto ne možete i ne smijete je kaciga. Zakonom je propisano obvezno nošenje homologirane kacige, dakle, one koja je testirana i propisana baš za motocikle.

– Nekad ljudi stave onaj šljem iz Drugog svjetskog rata i misle da je to kaciga. To nije to. To je kao da je nema – naglašava Mataija.
Kaciga također mora biti pravilno pričvršćena jer u suprotnom u slučaju nesreće jednostavno ‘leti’ s glave. Kazna za nenošenje iznosi 1000 kuna, a vozaču se uz to oduzima vozačka dozvola te ga se isključuje iz prometa.

Cijene kaciga su šarolike, od 300 pa sve do 8000 kuna, a ovise o sigurnosti i udobnosti (zvučna izolacija, provjetravanje…), odnosno materijalima od kojih su izrađene. Kako objašnjava Goran Krznarić iz Viktor Motosporta, kacige se izrađuju od polikarbonata, fiberglasa, kombinacije karbon-kevlar-fiberglas ili čistog karbona, koji je najčvršći i najlakši, pa su takve kacige i najskuplje. Postoje tri glavne vrste kaciga. Integralna kaciga ima potpunu zaštitu, jet je ‘otvorena’ kaciga, koja nema zaštitu za bradu, a kod flip-up kacige taj je dio pomičan. Integralne kacige smatraju se najsigurnijima, ali jet kacige imaju jednako dobru zaštitu stražnjeg dijela glave, koji je najvažniji. Neke kacige imaju i ugrađene sunčane naočale, koje mogu biti bolje rješenje od nošenja ‘pravih’ naočala.

– Ako se voziš po jakom suncu, imaš naočale na sebi i ulaziš u tunel, dolazi do trenutnog zasljepljenja dok se oči ne priviknu na razliku u svjetlosti – objašnjava Krznarić. Ugrađene naočale u takvim se situacijama jednostavno podižu s vanjske strane kacige.

Druga vozačka oprema nije propisana zakonom, ali se svakako preporučuje njezino korištenje jer u kritičnim trenucima može spasiti vozača i putnike. Krznarić kao najvažniju opremu uz kacigu ističe bubrežnjak i rukavice.

– To su tri stvari bez kojih stvarno ne bi trebalo otići ni do dućana – kaže. Bubrežnjaci, pojašnjava Krznarić, ne služe, kako mnogi pogrešno vjeruju, da bubrege štite od vjetra, jer vjetar ne može ni puhati po bubrezima. Bubrežnjaci su zapravo tu da se bubrezi ne tresu, što je na motociklima problem jer se kod njih, za razliku od automobila, vibracije motora izravno prenose na tijelo vozača, a i amortizeri su slabiji.

– I onda s vremenom motoristi znaju reći: “Joj, bole me leđa”. Ne bole ih leđa, bole ih bubrezi – kaže Krznarić. Rukavice su također jako bitne jer vozač u trenutku nesreće prvo nesvjesno stavlja ruke na tlo, a najkritičniji su dlanovi i zglobovi. Što se jakni tiče, Krznarić preporučuje kožu jer ona najbolje štiti u slučaju pada, a uz to je prirodni materijal koji diše pa je prikladan za ljeto. Međutim, kožne jakne su problematične zimi zbog hladnoće, pa je dobro imati i tekstilnu. One većinom imaju vodo i vjetronepropusnu membranu, protektore na laktovima, ramenima i leđima te mogućnost prikopčavanja motociklističkih hlača. Opremu upotpunjuju čizme, a najbolje su visoke, koje mogu zaštititi cjevanicu, zglobove, petu i prste. Policija, unatoč modnim trendovima, preporučuje izbjegavanje opreme crne boje zbog slabije uočljivosti. S obzirom na to da je glava najviši dio motociklista, također se preporučuje nositi kacigu signalnih boja s reflektirajućim elementima, a pri smanjenoj vidljivosti, po kiši ili u mraku, preporučljivo je imati i takav prsluk ili jaknu.

– Sama silueta motociklista općenito je znatno manja i teže ju je primijetiti. Apeliramo da oprema bude življih boja s reflektirajućim elementima, danas toga stvarno ima, i samim tim su motociklisti i mopedisti uočljiviji za druge sudionike – kaže Darko Grac iz Službe za sigurnost cestovnog prometa. Josip Mataija apelira i na roditelje koji djeci kupuju mopede da se pobrinu da vozilo bude ispravno i da im osiguraju odgovarajuću opremu. Sve se to mlađim vozačima možda ne čini tako bitno, ali može biti spasonosno u kritičnim trenucima.

Cijeli članak pročitaj u novom broju magazina Vozione!

Odgovori